Dobrodošli na Web stranice općine Štitar!

grb općine Štitar

Općina Štitar u Vukovarsko-srijemskoj županiji


Kliknite na kartu za veći prikaz

Župa sv. Mateja

Obnovljeni oltar
Obnovljeni oltar

Gradnja stare crkve posvećene sv. Mateju započela je 1817. godine. O tome svjedoči zapisani tekst u Spomenici štitarske župe „…sagradiše crkvu od čvrstog gradiva 14 hvata dugu i 5 i pol široku sa tornjem pokrivenim limom 15 hvatah od zemlje..“ Crkva je posvećena 18. listopada 1818. godine. Prvo crkveno zvono u čast Blažene Djevice Marije i sv. Mateja posvetio je 1835. godine biskup Josip Kuković.

Godine 1891. u Štitar je za župnika došao Antun Hinorany (bio župnik do 1917.), koji je bio vrlo cijenjen u puku, a zasluge je stekao svojim svećeničkim pregalačkim radom. Crkvu je iznutra potpuno restaurirao, a oltare motivima iz Starog i Novog zavjeta oslikao je vinkovački slikar i graditelj Pelerini. Hinorany je u Grodenu (Tirol, Austrija) kupio novi glavni žrtvenik u gotskom stilu posvećen sv. Mateju te četiri bočna oltara u čast Srca Isusova, Gospe Lurdske, sv. Antuna Pustinjaka i Majke Božje. Prva dva oltara kupljena su, kao i glavni žrtvenik, u Grodenu, a preostale je izradio Pelerini. Osim već spomenutoga župnika Hinorany je postavio Križni put, krstionicu, propovjedaonicu i „Božji grob“. Njegovi su mu župljani za sve učinjeno 1933. godine na ulazu u crkvu kod desne škropionice postavili spomen ploču, a 1965. godine podigli spomenik na groblju. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća crkva je počela pucati, a postala je i premala za potrebe povećanog broja vjernika. Štitarci su počeli gradnju nove crkve 1974. godine, za vrijeme župnika Antuna Drenjančevića (bio župnik od 1962. do 1984.). Stara crkva je napuštena 1986. za vrijeme župnika Berislava Petrovića.

 

Poslije Domovinskog rata započela je obnova „Stare“ crkve koja se nalazi na popisu kulturnih dobara Republike Hrvatske- Lista preventivno zaštićenih kulturnih dobara. Mještani, posebice stariji raduju se i nadaju ponovnom održavanju svete mise u „Staroj“ crkvi koja je odisala sakralnošću, dostojanstvom i pozivom na molitvu. Klecala, oslikani svod, glavni i bočni oltari, križne postaje i kipovi, to je ono što većini mještana nedostaje u „Novoj“ crkvi. Stoga nije za čuditi što je postavljanje restauriranih postaja Križnog puta i dva oltara u „Novoj“ crkvi mnoge vjernike oduševio.

Stara crkva
Stara crkva
Nova crkva
Nova crkva

Povijest župe Štitar

Kratka povijest župe i župne crkve u Štitaru

 

Štitar se u pisanim povijesnim dokumentima prvi puta spominje u jednoj latinskoj ispravi iz godine 1506. kao „Csitar“ i „ Szasz-Csitar“ kao selišta u posjedu feudalnog

kastela Kostroman („castellum Kozthormanzenthdyenes“) koji se nalazio nedaleko Babine Grede a pripadao je knezovima Gorjanskim. U ispravi se spominju još tri selišta sa područja Štitara  čije  postojanje potvrđuju i sačuvani topnimi: Hrastovcz“ = Rastevci- Rastovica, “Zablatya“ = Zablaće i „Repovcz“ = Repovac. Uz kastel Kostroman postojala je crkva sv. Dionizija (sazidana, čini se na starijem  temelju) kojoj su u okviru crkvene organizacije onoga doba pripadala selišta posjeda, danas bi rekli kako je to bila „župna crkva“. U nekome od navedenih selišta na području Štitara možda je postojala kakva skromna filijalna kapela. Nakon poraza Ugarske vojske na Mohačkom polju 1526 godine Slavonija pada pod Tursku vlast. Brojno stanovništvo se povuklo pred Turcima, brojna sela i selišta su opustjela, među njima i Štitar. Turski porezni defteri iz 1565. godine spominju; „Kariye-i Iştitar“= selo Štitar sa svega 9 kuća i stotinjak stanovnika. Crkva u to doba  nije postojala. Veliki protuturski rat Eugena Savojskog i niz teških poraza Turske vojske prisiljavaju Osmanlije na sklapanje mira u Srijemskim Karlovcima 1699 g. kojim je Slavonija oslobođena i vraćena u okrilje kršćanstva. Od 1702 g. ustrojava se Vojna krajina a paralelno se gradi i crkvena organizacija. U tadašnjem Lukačevom Šancu ( Slavonski Šamac) je od 1710. godine bilo sjedište župe kojoj su pripadala naselja Kruševica (Michalowatz), Šabac (Kissabac), Babina Greda (Baba gerenda) i jedno od selišta naselja Štitar. Zapis kanonske vizitacije župe Lukačev Šanac  iz 1730.g donosi jednu zanimljivost  koja se odnosi na  granicu između Zagrebačke biskupije  i Srijemske ( Đakovačke ) biskupije. Ta granica išla je područjem Štitara pa je jedno selište pripadalo Zagrebačkoj a drugo Srijemskoj biskupiji. U sredini selišta koje pripada Zagrebačkoj biskupiji postoji drvena bogomolja i oko 46 katoličkih kuća, postojala je i kapela ali ju je vjetar srušio. Crkve su u to doba doista skromno građene najčešće od drva ili čak pletera omazanog blatom. O točnom položaju tih štitarskih selišta i crkava  nema podataka. Jedno  selište vjerojatno je Staro selo na vrhu Buruma a drugo možda selište u rudini Zablaće ili na današnjem mjestu ( Savska i M.Gupca- Doljanski i Gorjanski kraj). Prema zapisniku kanonske vizitacije iz 1745. godine Štitar je, zajedno sa Županjom, bio filijala župe Bošnjaci. Selo je brojalo 50 bračnih parova. Crkva je u vrlo lošem stanju, dotrajala je a  nije bila ni dovršena, unutra nije bilo nikakvog namještaja, nema čak ni kalež, zato u zapisniku stoji;

 „Bilo bi odlično kad bi se bogomolja u Štitaru sasvim dokinula, budući da i inače nije gotova…“.  Zapisnik kanonske vizitacije župe Bošnjaci, filijale Štitar  iz 1755. g. konstatira puno  bolje stanje crkve i crkvenog inventara. Crkva je građena od drva i posvećena je sv. Mateju apostolu. Od namještaja postoji drveni oltar ukrašen sa slikom sv. Mateja i jedan prenosivi oltar te ostali  inventar potreban za služenje svete mise  između ostalog i novi misal i hrvatski (ilirski) evanđelistar. Crkva je dolično čista a misa se služi svake treće nedjelje. Štitar u to doba broji 534 duša i ima 103 bračna para. Te godine je sjedište župe iz Bošnjaka preneseno u Županju jer je zbog čestih poplava Štitarcima i Županjcima bilo gotovo nemoguće pristupiti sjedištu župe u Bošnjacima. Vizitacija župe Županja iz 1769. godine opisuje stanje u filijali Štitar:

„Crkva je posvećena sv. Matiji. Mjesto Štitar običava plaviti voda te je selo iz jednog položaja preneseno u drugi do jednog sata a crkva je ostala samotna. Ako bi se ova crkva htjela iz mjesta prenijeti, budući da je načinjena od drveta, sva bi se raspala te ne bi više mogla služiti, osim za ogrjevna drva“.

Selo je preseljeno na današnje mjesto nakon što je tih godina izgrađen prvi savski nasip koji su  rabotom gradili sami graničari. Prelaskom na novo mjesto Štitarci žive znatno ugodnije nego u Starom selu gdje su izloženi stalnim poplavama živjeli u vrlo teškim uvjetima.

Izgradnja nasipa omogućila je i znatan gospodarskog napredak jer vode više nisu uzrokovale velike štete na poljoprivrednim površinama.

Kanonska vizitacija filijale Štitar iz 1782. godine donosi podatke o brojnom stanju pa navodi kako Štitar ima 66 kuća, 153 bračna para te 870 duša.

Vizitacija iz 1812. godine donosi detaljan opis tadašnje  crkve:

Ta zgrada je sva od drveta, nalazi se u lošem stanju i poduprta je, dugačka 7 hvati i 4 stope a široka 3 hvata i 4 stope, pod je od zemlje,svod od obojenih dasaka a pokrivena je šindrom.

Crkva ima toranj s kupolom, isto u lošen stanju, u kome se nalazi manje zvono teško 60 libri, a veće je zvono u zvoniku  u dvorištu crkvene zgrade načinjenom od drveta s krovom od šindre, teško 250 libri.( 1hvat=6 stopa=1,9 m – libra=0,56 kg ).

Sličnog je stanja i unutrašnjost crkve i sakristije:“Taj je oltar od mekog obojenog drveta, ali ruiniran kao i crkva“. Crkva se nalazila na sredini mjesta između Doljanskog i Gorjanskog kraja, uz nasip, spram današnjeg cestovnog raskrižja. I na groblju postoji drvena kapela u čast Kristova preobraženja. Vizitator dalje navodi: „...vidjevši loše i ruševno stanje potaknuo sam njezine vjernike, uz prijetnju skorog njezinog zatvaranja ukoliko ne počnu što prije sa izgradnjom nove crkve za koju već od prije imaju priređenu šindru i drva za pečenje opeke“.

Potrebna je bila izgradnja nove crkve, no za to nije bilo dovoljno novca: „Novac ove crkve doduše je slab i nedovoljan za izgradnju nove crkve, no ovdje postoji mnogo vjernika koji mogu doprinjeti u naravi kao i u plodovima a osobito u stoci, kojima  su obiljno opskrbljeni svim vrstama....“. Za izgradnju nove crkve pukovnija je usred sela izdvojila zemljište ali uza sva poticanja nije bilo pretjerane volje župljana za izgradnjom.

„Jedino što su ove zime pripremili drva za pečenje opeke, dok za ostali posao ili rad nisu skloni niti imaju volju da ga započnu“. Štitar u to doba ima 81 kuću i 1150 stanovnika.

Ipak, pored svih teškoća, 6 godina poslije, 1818. godine, dovršena je izgradnja nove crkve, tada skromnog unutarnjeg uređenja – samo je ožbukana i okrečena a oltar sa slikom sv. Mateja prenesen je iz stare crkve. Štitar 1848. godine postaje samostalna župa. Iste godine započinje izgradnja župnog stana i gospodarskih zgrada a uređuje se i oprema crkva, nabavlja se liturgijsko ruho i inventar, harmonij, na zvonik se postavlja  sat i  još jedno zvono.

Godine 1891. za štitarskog župnika postavljen je Antun Hinorany koji je do 1917. na službi u Štitaru. Za njegovog službovanja unutrašnjost crkve  dobiva sadašnji izgled. Sav trud i uloženo se isplatilo; stvorena je  jedinstvena  ljepota, ugođaj  mira posvećenoga mjesta koji obuzme svakoga tko kroči u nju.

Kako vidimo iz ovoga kratkog povijesnog pregleda uvijek je bilo teškoća ali isto tako vidimo kako su teškoće marom i slogom nadvladane, kad se teži boljem i kad smo svi predani zajedničkom cilju sve je ostvarivo. U tijeku su radovi na  obnovi unutrašnjosti. Obnoviti je, naša je obveza pred starima koji su je gradili, naša je obveza i sačuvati je  i predati budućim generacijama,  stoga obnovimo našu ljepoticu, našu staru crkvu.

 

 

 

Mato Dominković

Štitar, 13. rujna 2013.

 

Literatura:

  1. Bruce W. McGowan; Sirem sancagi mufassal.tahrir defteri, Türk tarih kurumbu basimevi, Ankara, 1983.
  2. Stjepan Sršen; Kanonske vizitacije, knjiga IV., Srijem 1735-1768.,Državni arhiv u Osijeku-Biskupija Đakovačko-Srijemska, Osijek, 2006.
  3. Stjepan Sršen; Kanonske vizitacije, knjiga VII., Županjski i Vrbanjski dekanat 1782-1833.,Državni arhiv u Osijeku-Biskupija Đakovačko-Srijemska, Osijek, 2009.
  4. Stjepan Sršen; Kanonske vizitacije, knjiga IX., Brodsko područje 1730-1833.,Državni arhiv u Osijeku-Biskupija Đakovačko-Srijemska, Osijek, 2010.
  5. Vjekoslav Kalić; Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu, Topografske sitnice, 1.Kostroman=Casrta romana, Zagreb,1907.