Dobrodošli na Web stranice općine Štitar!

grb općine Štitar

Općina Štitar u Vukovarsko-srijemskoj županiji


Kliknite na kartu za veći prikaz

Povijest Štitara

Oko Štitara nađeni su mnogi predmeti iz ranog i kasnog neolitika te metalnog doba što dokazuje da je već tada ovo područje bilo naseljeno.

Nađeni su i ostaci rimske kulture: rimski novac, keramika, oružje i nakit. Pretpostavka je da je tu prolazila rimska cesta, koja je vodila od Siscije (Sisak) do Sirmiuma (Sremske Mitrovice). Rimljani su krčili šume i kopali vodotoke koji su im bili potrebni za spuštanje trupaca, gdje su ih spuštali radi prijevoza do Vinkovaca.

 

Pored današnjeg, novog Štitara, nalaze se ruševine Starog ili Saskog Štitara, na Burumu. Stanovnici Starog Štitara morali su se povući i raseliti iza savskog nasipa pred čestim poplavama rijeke.

 

Štitar se spominje već u 14. st. u posjedu moćne porodice Gorjanskih, u 15. st. pripada kaštelu Kostromana, zatim Berislavićima i dr.

Za turskog vremena Štitar je pripadao susjednoj katoličkoj župi na bosanskoj strani u selu Crkvištu. Do konca turskog vladanja održala su se samo Štitar, Babina Greda, Kruševica i Mihaljevica. Poslije rata sa Turcima koji je trajao od 1687. do 1691. u Štitar se, u razdoblju od 1691. do 1716. godine, doselilo četrdesetak obitelji koje su uglavnom bile iz sela Utorkovića koje je leželo preko Save. Kada je Austrija 1717. na bosanskoj strani dobila uski pojas bosanske Posavine, dala je to pusto zemljište na obrađivanje svojim graničarima. Tada se iz Štitara preselio oveći broj obitelji koje su na zemljištu starog sela Utorkovića osnovale 65 posjeda.

Godine 1701. donesena je uredba kojom su formirane tri krajine na području Slavonije i to: Donja, Srednja i Gornja krajina.

Štitar je pripadao u Srednju (Brodsku) krajinu koju je činilo 12 kompanija (satnija, većih sela). Štitar je do 1747. pripadao u 6. kompaniju koja je imala sjedište u Babinoj Gredi da bi nakon uređenja Brodske krajiške pukovnije, bio uvršten u područje 11. kompanije sa sjedištem u Županji. Zapovjednik kompanije je bio zapovjednik sela i okolice.

Osnivanjem Vojne Krajine Štitarci su postali graničari. Svi muškarci od 16 do 60 godina bili su vojni obveznici s tim da je točno propisano koja kućna zadruga daje koliko momaka. Za izvršavanje vojne obveze krajišnik je morao snositi i dio troškova za svoju odoru, oružje i streljivo, ali tu su bila novčana davanja i kuluk (besplatan rad).

Sve zgrade koju je zidala država građene su kulukom, a znatan broj sati kuluka graničari su trošili za gradnju brodske tvrđave. Za nju su između Babine Grede i Štitara sjekli šumu i pekli opeku.

Kasnije je obveza kuluka zamijenjena novčanim davanjima, a u mirnim vremenima graničar je imao obvezu noćnih stražarenja u selu i održavanja straže na čardacima.

Na području Štitara nalazilo se pet čardaka, a krajišnici su morali znati plivati jer za visokog vodostaja Save, voda se izdizala do drugog kata.

 

 

 Štitar se godine 1794. spominje kada je pitanje o izgradnji kanala Dunav – Sava razmatralo «Privilegirano ugarsko društvo» koje je zadužilo parobrodarsko društvo da stupe u pregovore sa Vladom o izgradnji kanala koji je trebao ići od Dunava (Vukovar) koristeći Vuku, Ervenicu i Bosut do Save na kojoj je Štitar bio izabran kao završna točka, no kasnije je Šamac bio konačna točka kanala. Kada je pred Vladu iznesen prijedlog, sveukupnost troškova je bila začuđujuća, pa se proučavalo pitanje rentabiliteta i u vezi s tim se od vlade tražila suradnja i povlastice, ali do pregovora nije došlo, te je sve ostalo praktički bez uspjeha.

Kako je Štitar bio okružen šumama, a vojna vlast i Bečki dvor znali su cijeniti ovo prirodno bogatstvo, pa su puno ulagali u uzgoj šuma i zasađivanje dudovih sadnica zbog uzgoja dudova svilca.

 

U razdoblju od 1910. do 1920. godine, u Štitaru se pojavila «bijela kuga» uslijed koje nije selo brojem žiteljstva raslo nego padalo, što se najbolje vidi iz popisa 1921. godine kada je u Štitaru bilo 300 stanovnika manje nego 1910.

Kao i u drugim selima i u Štitaru je krajem Prvog svjetskog rata osnovano Narodno vijeće jer se njime ubrzao raspad Austro-ugarske monarhije.

 

 

Početkom agresije Srbije na Hrvatsku, Štitar i njegovi stanovnici nisu bili direktno ugroženi, ali su proživljavali i doživljavali sve traume i napetosti koje je proživljavala i cijela Hrvatska. Velik broj ljudi odlazi na vukovarsko, vinkovačko, osječko bojište, gdje su devetorica mještana ostavila svoje živote. Nakon četničkog osvajanja Vukovara i ostalog dijela Istočne Slavonije dio prognanika našao je utočište u Štitaru.

 

Srpskom agresijom na bosansku Posavinu u Štitar počinju pristizati izbjeglice. Izbjeglice su pristizale iz Domaljevca, Donje Mahale, Kostrča, Boka, Grebnica, Vidovica, Tramošnice itd. Veliki broj izbjeglih Posavljana utočište je našlo kod rodbine, (jer nakon drugog svjetskog rata dolazi do emigracije stanovništva iz Bosne u Slavoniju i od tada polovicu sela čine stanovnici bosanskog podrijetla).

 

 

 

 

 

Antičke naušnice pronađene na području Štitara
Antičke naušnice pronađene na području Štitara